ŠTO JE NAJBOLJE ZA DIJETE? / Treba li istospolnim partnerima omogućiti udomljavanje? Ispovijesti onih koji su odrasli u domovima...

Osobe koje su djetinjstvo provele u domu ili u udomiteljskoj obitelji govore što misle o dvjema mamama i dvama tatama

21.2.2020.
21:05
VOYO logo

Treba li životnim partnerima Ivi i Mladenu dopustiti da udome dijete? Centar za socijalnu skrb kaže ''ne'', Ustavni sud kaže ''da''. Tako se nekako podijelio i ostatak nacije. A tko pita njih, više od tri tisuće djece koja su trenutačno po domovima i u udomiteljskim obiteljima?

Upitali smo Sabinu o čemu je razmišljala kada je bila u domu. Ona je odgovorila: "O obitelji, uvijek sam htjela da netko dođe po mene, ali nitko nije došao."

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Imam dvoje djece. Čujem dnevno sto puta: 'Mama, mama, mama, mama',  ja to nisam imala kome reći", rekla je Ivana.

"Moja prva sjećanja su na mamu i tatu, onda poslije sjećanje na brata koji je isto udomljen, ne biološki brat, ali moj brat. I to neko ozračje unutar te obitelji koje je meni pokazalo što obitelj u toj toplini može biti", prisjeća se Zuber.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bili su ostavljeni, zanemareni, zlostavljani...

Ne poznaju se. Iz različitih su dijelova Hrvatske. Različitog spola, dobi, zanimanja. Različitih života. Ali veže ih ista priča – bili su dio istog sustava – ostavljeni, zanemareni, zlostavljani ili kako se to službeno voli reći – djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi kakvih je u Hrvatskoj trenutačno više od tri tisuće.

"S pet godina sam završila u domu, nepunih pet godina, 1997. ili 1998. Zbog nasilja u obitelji sam izdvojena od oca i pokojne majke", prisjeća se Sabina Filko Gabaj iz Zagreba.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sa starijom sestrom i bratom završila je prvo u Nazorovoj, kasnije u SOS selu Lekenik. Bez mogućnosti da je itko posvoji jer otac zlostavljač za to nikada nije dao dopuštenje.

"Sjećam se prvog osnovne, oni svi dolaze s mamom i tatom, a ja dolazim s Vlastom, s mojom SOS mamom u školu i gledaš one koji imaju mamu i tatu, a ti zapravo nemaš mamu i tatu", prisjeća se Sabina.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zovu te ''kopile"

Život prije odlaska u dom slabo pamti. Potisnula je ta ružna sjećanja. O svojoj biološkoj obitelji i strahotama koje su ona, sestra i brat u njoj doživjeli čitala je u spisima Centra za socijalnu skrb. U domu su dobili hranu i krov nad glavom, ali ih je život ondje, kaže, zauvijek obilježio.

"Nazivanje da si kopile, da su te roditelji ostavili u osnovnoj školi i tako te gluposti i onda zapravo tu samim time ti upijaš da si drukčiji", rekla je Sabina.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bilo je u tim domovima u kojima je odrastala i ljubavi, divnih odgajatelja, ali djeci, tako duboko oštećenoj, to nije bilo dovoljno.

"Imate ih i stvarno se bore oko vas, ali opet ne mogu 24 sata bdjeti nad puno djece i pružiti tu ljubav koji bi zapravo trebala pružiti obitelj. Ja dan danas imam u svojoj glavi: nemoj to napraviti svojoj djeci. Ako se ikada išta dogodi, bolje ih pusti da odu u obitelj nego da mi borave 18 godina u domu, znam da bih ih ubila time", rekla je Sabina.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Otac je bio okrutan i težak. Ali svejedno mi je nedostajao"

Danas joj je 27 godina i za mjesec dana rodit će peto dijete. Uživa u majčinstvu, ali sad neke rane još jače bole.

"Otac mi je bio okrutan i težak, ali mi je svejedno nedostajao. Još uvijek mi nedostaje. Baš sam pričala više puta prijateljima: kad sam iscrpljena, možda bi bilo bolje da sam se sad mami isplakala na ramenu, možda tati, ne znaš", rekla je Sabina.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No, oni kojima i danas povremeno plače na ramenu jesu njezini udomitelji. Nakon tri dječja doma i jednog popravnog, s 13 godina su je smjestili u obitelj Nade i Branka.

"To je prva obitelj koju sam imala. I njima je bilo teško jer ja sam bila već sustavno uništena. Dokrajčena. Ali da su mi bili kao otac i majka - to definitivno!", rekla je Sabina.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Sve sam imala tamo, nije mi falilo ničega. Imala sam krov nad glavom, kruh, emocionalno, sve sam imala, znači sve, samo što je to bilo prekasno", rekla je Sabina. Ali je prvi put doživjela da je roditeljski grle, ljube i maze.

"Svako dijete bi voljelo i željelo imati normalnu obitelj"

"Uvijek su mi češkali kosu prije spavanja i radili frizure i išli smo na nastupe i tad sam se uključila i u KUD, ma svašta nešto", prisjeća se Sabina.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Nijedno dijete ne završi u udomiteljstvu zato što je to htjelo. Ili zato što mu se to sviđa. Ja mislim da bi svako dijete voljelo i željelo imati normalnu obitelj. Normalnog oca, majku, toplinu. Ljubav. Nježnost", rekla je Ivana Vuzem Britvec iz Karlovca.

Mama ju je, kad je imala tri godine, ostavila na plaži i otišla

Ivana to nije imala. Mama ju je, kad je imala tri godine, ostavila na plaži i otišla. Smjestili su je kod oca i bake, ali nakon devet godina očeva nasilja socijalni radnici vratili su je mami. Tu su je dočekale dvije nove sestre i tko zna koji očuh po redu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Rijetko kad je bila normalna situacija, bez svađe, prepucavanja ili neke vrste maltretiranja. Meni je bilo pod normalno da dođeš doma, skuhaš, opereš, očistiš, to sam smatrala kao pomoć mami. Međutim ja sam svoju školu zanemarivala samim time što nisam imala vremena za sebe", rekla je Ivana.

O onim najružnijim situacijama ne želi u detalje. I majka i otac su još živi i, bez obzira na sve, želi ih poštedjeti. Ali, sve je jasno kad krene pričati o svojim udomiteljima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Dočekali su me raširenih ruku, što je meni bilo izrazito čudno kad dođeš negdje, a oni onako s oduševljenjem su me grlili, ljubili. Stalno su me ispitivali, jel trebam nešto, da ih uvijek sve mogu pitati. Imala sam uvijek napravljen doručak, budili su me ujutro, kad sam došla iz škole, dočekao bi me ručak. To nikad prije nisam imala", rekla je Ivana.

Kod udomitelja je završila kad joj je bilo 17 godina i to tako što je sama molila socijalne radnike da je odvedu i spase.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Bilo je teško naviknuti se. Neko vrijeme sam imala grč u želucu. 'Isuse Bože, kako će reagirati, što će danas biti, jesam li nešto krivo napravila, hoće li se netko derati na mene, hoće li se ljutiti na mene, hoće li me mrko gledati, hoću li biti u kazni?' Drukčije je, možda je to bilo prvi put da, na neki način, neću reći, osjetiš ljubav, ali osjetiš toplinu", sjeća se Ivana.

"Često se rasplačem po školskim priredbama"

Njezine sestre nisu bile te sreće. "Kako sam spasila sebe, tako su na žalost moje dvije sestre završile u domu. Ja sam otišla od mame, tu se dogodio cijeli raspad sistema. Mama se više nije mogla brinuti za njih dvije jer ja sam bila desna ruka mami. U redu, ali možda da se i za mene netko pobrine", rekla je Ivana.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Danas je i sama majka. Lucija i Filip su joj centar svemira. Govori nam isto što nam je govorila i Sabina. Sad je još svjesnija što sve ona nije imala.

"Dosta često se rasplačem na školskim priredbama. Ti gledaš nju, a točno vidiš kako dijete traži gdje je roditelj, da je tu, da mu mahne i da mu bude podrška. Ja to nisam imala. Nije me imao tko doći gledati, nije me imao tko zagrliti poslije nastupa ili pljeskati. Nekako to više rastužuje što recimo ja imam oca, majku, ali oni nemaju baku i dedu", rekla je Ivana.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Filip izvodi pokuse, svira tamburicu, Lucija uči dva jezika, obilazi sve aktivnosti za nadarenu djecu. Ali Ivana ponekad i dalje sumnja u sebe.

"Vode me svuda, brinu se za mene. Ako meni nešto ne ide, oni će probati mi pomoći na bilo koji način. Ne bih si mogla poželjeti ni jedne bolje mamu i tatu", rekla je Ivanina kći Lucija Britvec.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Ja sam imao roditelje, obitelj, divne roditelje koji su na kraju krajeva učinili sve da ono što ja jesam danas je zahvaljujući njima", rekao je novinar Robert Zuber.

Udomitelje i danas zove mamom i tatom

Zuber je svoju životnu priču ispričao prije deset godina u autobiografskom dokumentarcu Izgubljeni sin. Biološkog oca nikad nije upoznao, a majka ga je ostavila ubrzo nakon rođenja. S godinu dana došao je udomiteljima koje i danas smatra mamom i tatom. Jer to su jedini roditelji u njegovu životu. I bolje, kaže, ne bi našao ni da ih je sam birao.

"Ta 'samost' kako sam je ja nazvao, je nešto o čemu ne zna nitko osim te osobe, dječaka, djevojčice koja je tu samost prošla i onda nemojte se praviti da vi tu samost znate i da vi možete tu samoću na neki način razumijeti i vi ćete nam dijeliti na koji način bi se mi trebali s tom samoćom nositi", rekao je Zuber.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Bolje da imaš dvije mame ili dva tate nego da si u domu"

I to je razlog zašto smo snimili ovu priču. Tjednima, točnije mjesecima se govori o Ivi i Mladenu – istospolnom paru kojem je čak i Ustavni sud dao pravo da postanu udomitelji. Ne mogu zakonski posvojiti dijete, ali mogu udomiti. Njih dvojica žele obiteljsku atmosferu podariti upravo najteže udomljivoj djeci – onoj s teškoćama u razvoju. Svi smo o tome stvorili svoj stav. I za i protiv, ali one kojih se to najviše tiče - nitko ništa ne pita.

"Ja bih bila sretna da je bilo tko po mene došao. Nebitno što ja kažem, nisu meni smetale ni tete u domu, nisu one krive, ali ne može jedna teta biti na nas 10, 15", rekla je Sabina.

"Ja sam za svaki oblik udomiteljstva. Možda će tom djetetu biti čudno da ima dvije mame ili dva tate, ali mislim da je opet bolje da imaš i dvije mame i dva tate nego da si u nekakvom domu", rekla je Sabina.

"Ljudi to gledaju moralno po svojim načelima, ali nitko ne pita kako je nama u domu. Kažem, da su mi došle dvije mame, dva tate, bilo bi me možda briga kao dijete, ali možda bi mi oni pružili što mi treba. Možda bi me netko kasnije u životu osuđivao: ona  ima dvije mame, dva tate, ali OK, možda imam čak bolje roditelje nego ti!! Ti odrastaš u nasilju ovako, onako, ja sam možda odrasla adekvatno, ali ti nisi", rekla je Sabina.

"Ja vjerujem da će svaka udomiteljska obitelj bila jednospolna ili dvospolna vjerojatno pružiti tom djetetu i školovanje, i nježnost, i ljubav, i podršku, i sigurnost. Vjerojatno će djeca biti zbunjena: ono, Isuse Bože, kako to...  Mislim da bi se u školi trebao promijeniti odgoj jer odgoj kreće od doma", rekla je Ivana.

"Ako je protiv toga da istospolni par preuzme dijete, neka ga on preuzme"

Robert Zuber nudi i kreativnije rješenje.

"Pa ajmo, ako smo ostrašćeni, učinimo sve da svaki od tih koji ima vjerski, ideološki, obrazovni, bilo koji razlog, da se oštro odlučno suprotstavi. Ako gej par uzme jedno dijete i udomi, neka ga preuzme on, ako je protiv njih", rekao je Zuber.

"Nije ovo rasprava o gej pravima, ovo je rasprava o pravu djeteta koje čubi u nekom od domova dok mi ideološki raspravljamo, dok postoji jedan par pa makar to bio i gej, kako bi sa strane rekli, koji im želi pružiti dom", nadodao je Zuber.

Jer posljedice života u domu su strašne i ostaju zauvijek. "Dođe mi nekad da pobjegnem i vrištim, vrištim, vrištim, vrištim jer se još uvijek zapravo nisam suočila s onom realnošću da saznam što je bilo u djetinjstvu pa odlazim i psihijatru i psihologu", rekla je Sabina.

A jedna topla, nježna obitelj ovoj djeci može promijeniti život.

"Ja, da se mene pita, ja bih opet otišla u udomiteljsku obitelj, bilo kakvu, ali definitivno bih. Veliko hvala za sve što su učinili za mene. Da nije bilo njih, ja ne bih danas bila ovdje gdje jesam. Ne bih imala ovo dvoje mojih prekrasnih čarapana i ne znam... tko zna gdje bih završila", rekla je Ivana.

I Sabina i Ivana potomci su heteroseksualnih roditelja. No, to im nije donijelo sretno djetinjstvo. Kao ni tisućama ostalih koji samo čekaju da ih netko odvede kući i pruži pažnju koju nikad nisu imali. "Ne može dom odgojiti nas kao djecu, to treba obitelj", rekla je Sabina.

Kaže Sabina: makar i šarena, duginih boja! Sve je bolje od crne koja ostavlja teške posljedice.

Skriveno u raju
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo