Zvuci violine, kraljice orkestra, umjesto na koncertima u luksuznim dvoranama, slušaju se u mraku ukrajinskog skloništa.
Kažu da je glazba najbolja utjeha tužnom čovjeku. Baš zato,
talijanski je glazbenik na poljsko-ukrajinsku granicu stigao
sa svojim klavirom. Da svi ovi ljudi nakon groznih zvukova
bombi, čuju nešto posve drukčije.
"Pozdravljam sve ove ljude koji pristižu i pozdravljam ih svojim
glasovirom", kaže Davide Martello, talijanski glazbenik.
Nije Davide jedini. Slovenci na mađarskoj granici čekaju vlak s
90-ero mladih glazbenika, članova ukrajinskog simfonijskog
Orkestra. Imaju od 12 do 22 godine i do daljnjeg će svirati
u Sloveniji.
"Nisam svirala svoju violinu otkad je počeo rat. Prvenstveno,
jer, kad je počeo nisam htjela svirati, jer ne bi čula
sirene", objašnjava Miroslava Šerbina, izbjeglica iz
Severodonecka.
Nakon 12 dana sirena, ovi Ukrajinci stigli su u Rumunjsku.
Oko 2000 tisuće izbjeglica spava u prihvatilištu koje je
nekad bilo popularna plesna dvorana. Čini se da ne primjećuju
okružje koje sada priča neke tužnije priče.
OLGA OHRIMENKO, izbjeglica iz Harkiva
"Kad god me netko pita odakle dolazim, i ja kažem
Harkiv. Primijetim njihov izraz lica, pogled, kao da sam
stigla iz Hirošime. Odmah sam vidjela reakcije ljudi, svi me
žale", objašnjava Olga Ohrimenko, izbjeglica iz Harkiva.
Pjesmom uz Ukrajince je i glazbenik Sting. On je davne
1985-te godine na svom prvom samostalnom albumu objavio pjesmu
Russians, nastalu u jeku hladnog rata, a 37 godina
poslije nazvao ju je molbom za bolje čovječanstvo.
"Rijetko kad sam uopće i pjevao ovu pjesmu otkad je napisana, jer
nisam mislio da će biti opet biti relevantna", tvrdi glazbenik
Sting.
Koliko Ukrajinci vole svoju zemlju, pokazuje i dirljivi video.
Vojnici u Kijevu sviraju himnu: "Još nije umrla ni slava, ni
sloboda Ukrajine". Glazba može, ne spominjući ništa, reći baš
sve.
