U kolovozu 1974. CIA je izradio studiju o "klimatološkim istraživanjima koja se odnose na inteligencijske probleme". Dijagnoza je bila dramatična.
Novo doba koju je agencija zamišljala nije nužno uključivalo visoke temperature; CIA je od znanstvenika čula upozorenja za globalno hlađenje kao i za zagrijavanje, piše The Guardian.
Najsiromašnije zemlje su bile prve žrtve klimatskih promjena
"Klimatske promjene započele su 1960. godine", pisalo je na prvoj stranici izvještaja, "ali nitko, uključujući klimatologe, to nije prepoznao". Neuspjeli usjevi u Sovjetskom Savezu i Indiji početkom 1960-ih pripisivali su se nesretnom vremenu. SAD je otpremao žito u Indiju, a Sovjeti su ubijali stoku kako bi jeli, "a premijer Nikita Hruščov tiho je svrgnut", pisalo je u izvještaju.
No, navodi se i kako je svijet ignorirao ovo upozorenje, jer je globalno stanovništvo i dalje raslo, a države su ulagale u energiju, tehnologiju i medicinu. U međuvremenu se čudno vrijeme kotrljalo, premještajući se u kolekciju zapadnoafričkih zemalja odmah ispod Sahare.
Izvještaj tvrdi da su ljudi u Mauritaniji, Senegalu, Maliju, Burkina Fasu, Nigeru i Čadu "postali prve žrtve klimatskih promjena", ali njihova je patnja prikrivena drugim borbama - ili bogatiji dijelovi svijeta jednostavno obračali pažnju.
Kako su se učinci klimatskih promjena počeli širiti na druge dijelove svijeta, početkom 1970-ih iz Burme, Pakistana, Sjeverne Koreje, Kostarike, Hondurasa, Japana, Manile, Ekvadora, SSSR-a, Kine zabilježeni su suši, propadi usjeva i poplave.
No, činilo se kako je malo ljudi bilo spremno vidjeti obrazac promjena. Tvrdnja da nitko nije obraćao pažnju nije posve točna budući da su neki znanstvenici već neko vrijeme razgovarali o tom pitanju. O temi se pričalo u novinama i na televiziji, a čak je spomenuto u govoru američkog predsjednika Lyndona Johnsona 1965.
Klimatske promjene nisu dobivale pažnju koju su mogle imati
Nekoliko mjeseci prije objavljivanja izvještaja CIA-e, američki državni tajnik Henry Kissinger obratio se UN-u zbog svoje zabrinutost da najsiromašnijim zemljama sada prijetile "mogućnosti klimatskih promjena u monsunskom pojasu i možda u cijelom svijetu".
Ipak, autori izvještaja imali su poantu: klimatske promjene nisu dobivale pažnju koju su mogle imati, a nedostajalo je hitnosti u raspravama niti je bilo velikog negodovanja javnosti.
Iako je u početku pripremljen kao povjerljivi radni izvještaj, izvještaj je završio u New York Timesu nekoliko godina kasnije. Do tog trenutka, u veljači 1977. godine, problem sagorijevanja fosilnih goriva više se gledao kroz prizmu domaće naftne krize.
Klimatska kriza možda se još uvijek čini udaljenom, razmišljao je New York Times. List je izvijestio da su i energetski i klimatski stručnjaci dijelili nadu "da je trenutna kriza dovoljno teška i dovoljno blizu da potakne interes i planiranje koji su potrebni za rješavanje ovih dugoročnih problema prije nego što se problemi previše pogoršaju".
Pa ipak, ako išta drugo, raspravu o klimatskim promjenama u posljednjoj trećini 20. stoljeća karakteriziralo bi odgađanje koliko i zabrinutost.
Sukob generacija
1976. godine mladi znanstvenik po imenu Stephen Schneider zaključio je da je vrijeme da netko iz zajednice klimatskih znanosti popusti. Kao diplomirani student na Sveučilištu Columbia, Schneider je želio pronaći istraživački projekt koji bi mogao nešto promijeniti. Dok se družio u Nasa Goddard institutu za svemirske studije, naletio je na razgovor o klimatskim modelima. Nadahnuo ga je: "Koliko je bilo uzbudljivo što ste zapravo mogli simulirati nešto tako ludo poput Zemlje, a zatim zagađivati model i shvatiti što bi se moglo dogoditi - i imati pozitivan utjecaj na politiku", kasnije se prisjetio. Rezultat je bila njegova knjiga iz 1976. godine, The Genesis Strategy.
Schneiderova knjiga dobila je posebno oštar napad Helmuta Landsberga, koji je bio direktor ureda za klimatologiju Weather Bureau-a. Landsbergu se nije svidjelo ono što je u Schneideru vidio kao aktivistički duh te je smatrao da bi ugrožava vjerodostojnost klimatologa. Landsberg smatra da je mnogo bolje da i dalje klimatolozi prikupljaju podatke kako bi izgladili što više neizvjesnosti, čuvajući brifing političara iza zatvorenih vrata kad je to prijeko potrebno.
Djelomično je to bio sukob generacija. Schneider je pripadao mlađoj, buntovnijoj kohorti, koja je rado iznijela znanost na ulice. Suprotno tome, Landsberg je karijeru proveo pažljivo radeći s vladom i vojskom, uglavnom iza zatvorenih vrata, i bojao se da bi sudjelovanje javnosti moglo poremetiti osjetljivu ravnotežu ovog odnosa.
U Velikoj Britaniji, šef Ureda za met, John Mason, zabrinutost zbog klimatskih promjena nazvao je "pojavom" i pokušao "razotkriti alarmantne američke stavove". 1977. održao je javni govor u Kraljevskom društvu umjetnosti, naglasivši da su klimatske promjene uvijek bile kolebljive i da nedavne suše nisu bez presedana.
Složio se da bi, ako nastavimo sagorijevati fosilna goriva brzinom kojom jesmo, mogli imati zagrijavanje od jedan stupanj, za koje je smatrao da je "značajno", u sljedećih 50-100 godina; ali u cjelini, mislio je, kako je atmosfera sustav koji uzima sve što smo na nju bacili.
Exxon istraživanja
Sredinom 1970-ih, najveća svjetska naftna kompanija, Exxon, počela se pitati hoće li klimatske promjene doći na politički dnevni red. Možda je to bila referenca u Kissingerovom govoru ili Schneiderov nastup u emisiji Tonight Show. Ili se možda samo činilo da je 2000. godina, točka nakon koje su znanstvenici upozorili da će stvari početi boljeti, nije izgledala baš tako daleko.
U ljeto 1977. James Black, jedan od najboljih savjetnika za znanost u Exxonu, održao je prezentaciju o efektu staklenika osoblje tvrtke. Iste je godine tvrtka angažirala Edwarda Davida da vodi njihove istraživačke laboratorije. Za vrijeme Davida, Exxon je počeo graditi mali istraživački projekt o ugljičnom dioksidu.
U prosincu 1978., Henry Shaw, znanstvenik koji je vodio Exxonova istraživanja ugljičnog dioksida, napisao je u pismu Davidu da Exxon "mora razviti vjerodostojan znanstveni tim" koji može kritički procijeniti znanost koja dolazi na tu temu i "biti sposoban nositi loše vijesti za korporaciju".
Exxon je opremio jednog od svojih najvećih supertankera po mjeri izrađenim instrumentima za istraživanje oceana. Exxon je želio da ga se ozbiljno shvati kao vjerodostojnog igrača, pa je želio vodeće znanstvenike i bio spreman osigurati im znanstvenu slobodu.
Doista, dio posla koji su poduzeli s oceanografom Tarom Takahashiem kasnije će se koristiti u radu iz 2009. godine zaključujući da oceani apsorbiraju samo 20 posto ugljičnog dioksida koji se emitira iz ljudskih aktivnosti.
U listopadu 1982. David je rekao na konferenciji o globalnom zagrijavanju koju je financirao Exxon: "Malo ljudi sumnja da je svijet ušao u energetsku tranziciju, daleko od ovisnosti o fosilnim gorivima i prema nekoj mješavini obnovljivih izvora koji neće predstavljati probleme akumulaciji CO2".
Jedino je pitanje, rekao je, bilo kako će se to brzo dogoditi. Možda je stvarno vidio da Exxon uskoro predvodi put prema inovacijama do goriva bez ugljika, a u središtu je njegov laboratorij za istraživanje i razvoj. Ili možda ogroman izazov zapravo nije propao. Bilo kako bilo, do sredine 1980-ih istraživanja ugljičnog dioksida uglavnom su presušila.
Sve je to samo bio odabr PR naftnih kompanija
No, taman kad se konsenzus oko efekta staklenika počeo stvarati, a skeptici su počeli otpadati, 1980-ih se namjerno, organizirano nastojalo pojačati tu prirodnu sumnju, proširiti je i upotrijebiti za odbacivanje i odvraćanje pozornosti. A to nije bila znanost, čak iako se povremeno koristio znanstvenicima - to je bio PR.
Financirani su prave znanstvenike, ali na način koji bi zbunio i zamutio poruku. To su činili i ranije, sa zagađenjem zraka četrdesetih godina.
Glavni direktori glavnih naftnih kompanija sastali su se i dogovorili da će izdvojiti sredstva za rad na klimatskoj politici uspostavljanjem vrlo legitimne Globalne klimatske koalicije. Nedugo zatim, grupe poput ove počele su se širiti, Informacijsko vijeće za okoliš, Koalicija hladnijih glava, Globalni projekt klimatskih informacija, i svaki glas koji miriše na znanost koji iznosi skeptična stajališta pojačan je.
Bill Nierenberg bio je osobito omiljen. Odgađaji su znali da je njihova najbolja strategija uključivanje u znanstvenu i političku raspravu, tamo bi bili u najboljem položaju da poguraju neizvjesnosti i dovedu u pitanje propise. Ponekad se tvrtke s fosilnim gorivima i njihovi branitelji slikaju kao "protuznanost". Zapravo se bave znanošću i uvijek su to činili samo su strateški odlučili koje dijelove toga koriste.
Jedan od najtežih dijelova pisanja o povijesti klimatske krize bilo je nailaženje na upozorenja iz 1950-ih, 60-ih i 70-ih, razmišljajući o tome kako bi se stvari mogle pogoršati negdje nakon 2000. godine ako nitko ništa ne bi poduzeo u vezi s fosilnim gorivima. Tada su još uvijek imali nade. Čitati tu nadu danas boli.
Sada živimo noćne more svojih predaka, a nije moralo biti tako. Ako želimo podijeliti krivnju, oni koji su namjerno iznijeli sumnju trebali bi biti prvi na redu. No, također je vrijedno pogledati kulture znanstvenog rada koje su se razvijale stoljećima, od kojih bi neke mogle biti i ažurirane.
Kao građani 21. stoljeća naslijedili smo svemogući nered, ali naslijedili smo i puno alata koji bi mogli pomoći nama i drugima da preživimo.
