Karakterne osobine i obrasci ponašanja često se pripisuju isključivo muškom ili ženskom rodu. Upravo time grade se rodni stereotipi, a dužim izlaganjem medijskom sadržaju koji ih promovira oblikuje se razmišljanje djece. Tako vidimo primjere da su određeni poslovi rezervirani za određeni spol, a čime djeca uče da se od njih kulturološki i društveno očekuju predodređeni načini ponašanja i razmišljanja.
Već predškolska djeca susreću se s animiranim likovima gdje se tipični super junak prikazuje kao muževan i mišićav, a djevojčice kao svojevrsne plahe princeze, duge plave kose. Uz izgled vežu se i očekivanja određenih karakternih osobina poput onih da dječaci moraju biti snažni, hrabri i asertivni, a djevojčice nježne, osjetljive i suzdržane.
Sagledamo li ovu pojavu malo šire, upravo ta djeca u tinejdžerskoj dobi suočit će se s prvim životnim problemima poput ljubavnih odnosa ili odabira obrazovanja, a tada će onaj “snažan i hrabri” junak s početka priče postati agresivan i grub, dok će “mirna i povučena” princeza biti viđena kao slaba i submisivna. Za mladu publiku koja uz medije uči o ispravnim obrascima ponašanja, karakteristike spomenutih likova mogu pogodovati donošenju pogrešnih pretpostavki te štetnih zaključaka o samome sebi. Svakodnevno gledanje sadržaja koji je temeljen na stereotipima, postaje dio dječje osobnosti, a kasnije u životu može biti odgovoran za procjenjivanje vlastite vrijednosti, odabir karijere pa i mogućnost da osoba ostvari svoj puni potencijal.
(FOTO: www.profimedia.hr)
Usprkos tome, posljednjih godina mediji i društvo trude se plasirati sadržaj koji ne pogoduje stvaranju rodnih stereotipa. S promjenama se susreću i sami roditelji koji vjeruju da mediji uistinu oblikuju slike o tome kako bi djevojčice trebale izgledati te kako, primjerice scene nasilja utječu na dječake i njihovo mišljenje o sebi. Roditelji bi stoga trebali kontrolirati izlaganje djece medijskom sadržaju. Uostalom, i sam Hollywood potiče pomicanje granica u kontekstu rodnih stereotipa te naglašavanju razlika između dječaka i djevojčica više vide kao faktor zabave, nego li karakteristike pojedinog spola. Djeca će uvijek biti suočena s negativnim sadržajem, tako da se njihov pogled na svijet najviše stvara odgojem.
O utjecaju medija na djecu te rodnim stereotipima razgovarali smo i s diplomiranom psihologinjom te mentalnom trenericom Anom Kotzmuth:
- Kako praćenje medijskih sadržaja djeluje na dječju razvojnu psihologiju?
Ako govorimo o direktnom utjecaju na djecu, postoje mnogi nalazi o negativnim efektima medijskih sadržaja na dječji razvoj. Od neadekvatnog razvoja samopoimanja, stvaranja slike o sebi, loših obrazaca prehrane pa sve do razvoja nasilnog ponašanja. No, postoje i nalazi koji upućuju na pozitivne efekte medijskih sadržaja na dječji razvoj. Djeca su snalažljivija, raspolažu s većim brojem informacija i sposobni su brže obrađivati te informacije. No, često se ispušta važan faktor kad govorimo o dječjem razvoju i medijima, a to je koliko ih roditelji koriste dok provode vrijeme s djecom. Imajte na umu da prekidanje igre s djecom da bi bili na mobitelima također ima negativan efekt na djetetov razvoj: djeca sporije usvajaju nova znanja ali i gube interes za otkrivanjem novih stvari u okolini. Također, djeca su usmjerena na privlačenje pažnje roditelja što je više roditelj, primjerice na mobitelu, a manje prisutan u igri. Da zaključim, mediji sami po sebi nisu ni dobri ni loši, ali vaše korištenje istih, kao i vašeg djeteta treba biti u kontroli i s mjerom. Djecu danas svakako treba kontrolirati u smislu aktivnosti, a društvenim mrežama jer nesigurnosti vrebaju.
- U kojoj dobi su djeca najpodložnija medijskom sadržaju?
Djeca su podložna medijskom sadržaju od dana rođenja, bilo da se radi o posrednosti korištenja od strane roditelja pa sve do sadržaja kojeg direktno oni sami koriste. Osviještenost i informiranost roditelja o prisutnosti medija u djetetovom životu od neizmjerne je važnosti. Također, danas je medijski sadržaj prilagođen djetetovoj dobi tako da možemo pomoći djetetu da takav sadržaj i bira (pr. „YouTube Kids“).
- Može li se djecu naučiti jednakosti? Kakav pristup roditelja pomaže da se odmaknemo od ustaljenih stereotipa?
Odmicanje od stereotipa kreće od roditelja jer djeca uče po modelu. Roditeljska uloga je osvijestiti vlastite stereotipe i želja za mijenjanjem istih. Osnovne stavove kao i vrijednosti dijete će ponijeti iz kuće, a kasnije će svoj doprinos ostaviti i okolina, prijatelji, kao i sve ostalo čime je dijete izloženo kroz odrastanje. Ne postoji jedan ili jednostavan način učiti dijete jednakosti ukoliko tomu već nije naučeno od malih nogu.
- Ruše li današnji mediji sve više rodne stereotipe?
Vjerujem da se ljudi odgovorni za medijske sadržaje trude promijeniti izričaj ali, nažalost, još uvijek smo izloženi stereotipiji muških i ženskih uloga koje su ukorijenjene u naše društvo. Bit će potrebno još puno godina za korjenite promjene, a najdublje mogu krenuti isključivo od strane sustava: školstva, zakonodavstva, pravosuđa ili javnih osoba.
- Smatrate li da je važno usmjeravati djecu da ne vide razlike ili je određena doza stereotipa zdrava?
Ne vidim potrebu na usmjeravanje kao takvo. Moje je mišljenje da seksizam više neće postojati kad ljudi ne budu imali potrebe boriti se protiv njega. Stereotipi su normalna društvena potreba i pojava i sami po sebi nisu problem ukoliko ne utječu na ponašajnu komponentu ograničavanja prava drugog i drugačijeg. Dakle, vratimo se ponovo na ulogu društva koje unosi prave promjene kroz zakonodavstvo i javnu odgovornost. A što se razlika tiče, one postoje i postojat će, no ako razlike prihvatimo kao poželjne, imamo šansu osobno napredovati i učiti jedni od drugih. Razlike obično otkrivaju naš prostor za napredak.
- Kako naučiti dječake da pravilno izražavaju emocije, a djevojčice da budu asertivnije?
Riječ je o istoj stvari, a to je izražavanje emocija. Da bi jasnije razumjeli o čemu je riječ, potrebno je objasniti neke stvari. Našem društvu općenito manjka emotivne agilnosti. Djevojčice kao i dječaci rijetko znaju imenovati svoje emocije, a još manje djelovati u skladu s njima. Nažalost, to ne vrijedi samo za djecu nego i za odrasle. Ukoliko želimo pomoći djeci da budu emotivno agilniji, prvo ćemo na toj agilnosti morati poraditi sami. Bez pravog rada na sebi, bojim se da ćemo ostati tu gdje jesmo bez obzira je li na namjera bila podučiti djecu asertivnosti ili općenito emotivnosti.
Pročitajte još:
- Djeca školske dobi već imaju nesvjesne predrasude: nisu urođene, nego naučene
- Riječki semafor prvi u Hrvatskoj dobio - suknju
- UN upozorio uoči Dana žena: ni jedna zemlja na svijetu nije rodno ravnopravna
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
